BURA — NAŠA NAJSTARIJA SUSJEDA
Zovu je senjska, jer se rađa u Senju. Udaje se u Rijeci. Umire u Trstu. Ali negdje između — prolazi kroz Bašku. I tu ostavlja trag koji ne nestaje.
Bura je sjeveroistočni vjetar koji se oblikuje u kopnenom zaleđu, penje se na Velebit, pa se s njegovih strmih obronaka ruši prema moru s brzinom koja zna doseći i 180 kilometara na sat. Ona ne moli i ne nagovještava. Dolazi kad želi, puše koliko hoće i odlazi bez pozdrava. Lokalni je zov oduvijek glasio: bura je ćudljiva kao ljubav — ne možeš je ni prizvati ni otjerati.
LEGENDA KAŽE…
Davno, davno, bila je jednom mlada i prekrasna djevojka, plemenitog roda, ali silno ohola. Odbijala je prosce jednog za drugim. A onda je jednog dana izjavila da je ljepša od samih besmrtnih vila. Bog je za tu oholost ošinuo gromom i bacio je u propast. I od tada — kad god neka duša zgriješi ohološću, ona duboko uzdahne sjećajući se svog izgubljenog života. Od tih uzdaha nastaje hladan, jak, nepredvidiv vjetar.
Bura.
ŠTO BURA DAJE, A ŠTO UZIMA
Bura gradi i ruši. To je njezina narav.
Ona gradi: suši pršut bez dima, daje mu čistoču i karakter koji ne možete postići u pogonu. Nanosi sitne kristale morske soli na kamenjare i pašnjake — i ovca koja pase to bilje daje mlijeko drukčijeg okusa. Čisti nebo do prozirnosti, ostavlja ga plavim danima koji izgledaju nerealno. Hladi more, prozračuje vinograde, čuva lozu od gljivičnih bolesti koje u vlazi rade pustoš.
Ona uzima: nosi krovove, giba more, zatvara ceste, tjera brodove u zaklon. Posolica — sitne kapljice morske soli koje nosi vjetar — zasoli tlo i uništava vegetaciju na izloženim padinama. Zbog bure, istočne strane krčkih brda izgledaju kao Mjesečeva površina. Golo kamenje, bez drveća, bez bilja. Samo kamen i nebo.
BAŠKA I BURA — STARI RAČUN
Baška leži na južnom rubu otoka Krka, u zaštićenoj uvali okruženoj brdima. Ta brda nisu tu slučajno — ona su tihi saveznici mjesta, štit koji buri kaže: dovde i ne dalje.
No bura to ne poštuje uvijek.
Zimi, kad se rasplače, bura dolazi i u Bašku. Gasi svjetla na rivi, savija stabla, goni valove na plažu. Baška tada izgleda drukčije — tamnija, ozbiljnija, stvarnija. Bez turista, bez gužve, bez igre. Samo more, vjetar i kamene kuće koje stoje već stoljećima, jer su ih gradili oni koji su znali što ih čeka.
A onda bura prođe. I ostavi za sobom nebo kakvo ne možete opisati fotografijom. I more koje miriše na početak svijeta.
BEZ BURE NEMA OVOG STOLA
Kad u Vinoteci Bodulier stavite fetu pršuta u usta, okus koji osjećate nije nastao u pogonu. Nastao je u susretu mesa i hladnog, suhog, čistog zraka koji je putovao s Velebita do mora.
Kad kušate krčki sir, ona slanost u pozadini nije samo sol. To je posolica — sitni kristali koje je bura nosila s mora na pašnjake, i ovca ih pojela s biljem.
Kad žlahtina u čaši miriši na smilje i mineral — to je jer bura sušila vinograd, čistila lozu, forsirala korijen dublje u vapnenačko tlo.
Bura nije ingredijent koji možete naručiti. Ona je ovdje. Uvijek je bila ovdje. I sve što kušate u Baški — nosi njezin potpis.